Put ili stranputica
Imajući u vidu kontinuitet anti evropskih političkih poteza Srbija je na najboljem putu da uskoro postane ruska provincija.
One, koji su zaboravili kako je to izgledalo nekada, trebalo bi podsetiti na život u državama istočnog bloka pre pada Berlinskog zida.
Mlađi, koji ne pamte „ono“ vreme, srećom imaju koga da upitaju o tome kako su živeli ljudi u državama iza, takozvane, „gvozdene zavese“.
Nešto nalik na to proživeli smo i na ovim prostorima u vreme sankcija devedesetih godina prošlog stoleća.
Voleo bih da verujem da u takvu budućnost neće da nas odvede politika, (lažnog) „sedenja na dve stolice“, koju pokušava da sprovede aktuelna vlast u Srbiji.
No, čini mi se da, kao u pesmi „mali čovek želi preko crte…“, režim uzaludno pokušava da imitira Broza, koji je bio majstor političke manipulacije i uspeo je da nadigra suprotstavljene velike sile svog vremena.
Sadašnji predsednik Nikolić se, doduše, i ne bavi previše državom, uživa u samome sebi i svom mandatu, kao all inclusive turista – na račun građana Srbije. Uz to, veoma „upada u oči“ da je svoju porodicu odlično situirao i pozicionirao.
Premijer Vučić me od dolaska na vlast podseća na jednog nekadašnjeg drugara koji je celog života jedno mislio, drugo pričao, a treće radio, ali je sve vreme veoma vodio računa o ličnim interesima ne razmišljajući o posledicama po druge.
Moj bivši drugar, zahvaljujući takvim osobinama, izgubio je sve važnije životne utakmice, pa ne bih voleo da se isto dogodi i premijeru u čijim su rukama, u ovom trenutku, životi i budućnost miliona građana Srbije.
Zato i smatram da nije neukusno pitati Nikolića i Vučića, u kom pravcu, ali stvarno, vode državu?
Da li su im „puna usta“ Evropske unije samo predjelo, za ručak u Kremlju?
Posle nekoliko veoma upečatljivih događaja, kao što su vojna parada u čast posete ruskog predsednika ili zajednička vojna vežba sa Rusima, a potom i nepromišljena izjava premijera u vezi sa rezolucijom Evropskog parlamenta o Šešelju, čini mi se da sa (evropskog) puta prelazimo na (rusku) stranputicu.
Sve glasnije kritike iz Evrope, na račun srpskog režima, prete da prerastu i u konkretnije političke zahteve, kao što su uvođenje sankcija Rusiji ili priznavanje nezavisnosti Kosova, pitanje slobode medija, ljudskih prava itd.
Komšije Hrvati, kao da su jedva dočekali da im se ponudimo „na tacni“, pa su nam ekspresno najavili da će dodatno uslovljavati približavanje Srbije Evropskoj uniji.
Sa ovakve tačke gledišta, evropska budućnost građana Srbije će biti, teže ostvariv cilj, nego što je to izgledalo pre nekoliko godina.
Elem, politika jeste „mutna voda“, a i „život (često) nije fer – i što se pre na to naviknemo – biće nam lakše“.
Ali, jednostavno rečeno, planeta funkcioniše od pamtiveka na sličan način.
U tom smislu mnogo toga zavisi i od nas samih.
To je prava poruka za aktuelnu političku elitu.