Rasek

toKad si na političkom položaju sve ti je dozvoljeno. Skroz na skroz. I zvezdu možeš da skineš sa nebesa.

Ako, ene-de, imaš dugačku ruku. Da je dohvatiš? Dobro, i prste da izdrže opekotine. Ko će, bre, da ošacuje, jo, da fali jedna zvezdica u tolikom zvezdarju? Nema tog junaka. To nije mogao ni onaj što je drumove zaoravao. Ni u epu, a kamoli izistinski. Silesija je to. Zapela da uđe i u priču, pa to ti je. Dosadilo joj slepilo junačkog guslanja. Jedna, gle, iskrica manje, ili više, narodu se isto sjaji. Pod nebeskim svodom ima mesta za ihahaj. Al, jopet, kako da bacaš ćerpič crepaju, kamenje i drvlje na položaj. Što ne liči, ne biva. Ako se, ene, neki nepromišljeni baja i drzne, politički ima sa njim da se razgovara, u četiri oka. Uf, to ne isteruje na dobro. Ono, neću da grešim dušu, sa položaja političkog se mnogo bolje vidi. Oštrije! I širimice. I na dalj. I u dub. Do nevidela. I na sve četiri strane sveta. Ako zafali i peta može da se domisli. Za narod je to bolje, vele položajnici. Ima stranu više. Za svrstavanje, ili će, ako, baš, tera tuk na luk, da ostane nesvrstan.

Mudrost je majka položaja.

Krnjevo je lepo selo. I veliko. Zaseca ga drum carski. A dugačak. Velika moravska vodena silesija mu uz zakrivljenu, d’ izvinite, otpozadnicu. Tu se, eto ti, ogrozdili svi preduslovi da se rode: Kosta Manojlović, kompozitor, Brana Damnjanović, reditelj i dalje redno,

po slovarniku, sve do Bobana Tirnanića, večitog glumca za glasnija prepremedena pripovedanja. I još koje šta.

Ma čudilo je ovaj atar.

Iz rakijave zadimljenosti iskotrljala se kaža, kako je drug, o pokojnicima sve najlepše, iz kabinetske čeke gledao, sa visokog položaja osmatračnice na narodne mase, poželeo, il mu se javilo, da obiđe ratnog druga. Saborac nije, je li, kao i kum, dugme zaboravljeno. Još, ej, sunac ti kalajisani, i mitraljezac. Da, kojim slučajem, sad, vampirski, može da oplajvazi šarca čulo bi se do Smedereva grada. I dalje. Do proklete Jerine. Takav je to saborac bio. Posle, ništa čudno za Srbijadu, svako na svoju stranu. U rastur. Pucadžija se vratio na imanje u Krnjevo, a drug, taj i taj, zuca kaža, ispeo se visoko, a lotra je imala vazdan bagremovih prečaga. Nisu verovali u Boga, a čuj, peli se tako visoko. Tu se nešto ne nutuje. Po krnjevački. Ali, dobro…

Sunce je i dalje izlazilo na istoku, a zalazilo na zapadu. To nije moglo da se promeni. Kolikogod da se kačiš u visje.

Proleće se te godine i u Krnjevu gde god zaturilo. Onda je, odjedared, na zviz, rascvetalo migavce u avliji Milana mitraljesca. Mirisi rasprštali ceo kraj. Da naplate okašnjenje. Domaćin zadovoljano zagledan, stoji na drvenom basamaku kućevniku. Zavrnuo brič-pantalone do kolena, a bosim stopalom jedne noge trlja, na drugoj, tabanaške promrzline iz rata. Lepuškast dan je samo za naselje. Otišao je do kačare i iz velikog balona, kroz vuniju, pretočio lanjsku rakiju u staklo za posluženje. Da se ima. Za svaki slučaj. Razbuđivanje prirode ume da dovede goste. I, ne lezi vraže, u tom trenu staje jedna, ej.

crna limuzina pred kapiju vrljičaru. Prašina se još nije odlegla, kad, eto je još jedna.

-Jel, ovođe, Milanova kuća? Milana, mitraljesca, iz NOB-a – pita jedan znatiželjnu komšiku povezaču.

-Jesje, jesje, – potvrđuje ona, zverajući u limuzine, a u sebi se misli, šta ovo mož’ da bidne?

Ono, krv, mrtav, lebac, ni manje ni više, nego, došao u goste drug i to sa visokog položaja. Da obiđe pajtosa Milana. Izljubiše se oni tu kao rod najrođeniji. Triput! Pratnja je zauzela busiju na određenim mestima u sokaku. Ova dvojica zaseli, udaraju rakijavu mučenicu, posle zasekli mesište, pa, kuku-lele, vino. Domaće. Kad je bilo pred mrak, drug sa položaja je poslao čoveka iz pratnje u selo. Da se dovede najsposobniji omladinac.

-Sinovac, veli mu Milan. Imaš važan zadatak. Šofer će da te odveze po drugaricu Čepulju, jesi l’ čuo za nju? Jesi! E ima da je dovedete ovde. Za mog ratnog druga. Da jom on ukvasi krtičnjak. Čova voli žene sa velikim rasekom tornjim i uzanim donjim, a ona je, svi znamo, po meri za njegov moral. Ajd, sad, na zadatak!

Šta zna dete šta je rasek, ali zadatak mora da se izvrši. Pronađe je na kraj sela, za astalom, pri šišetu. Tak’a i tak’a stvar. Mora da se ide. Na položaj. Nije se drvendečila. Mi smo žene na sve spremne, cvrknu, dok se zavaljivala u limuzinu. Usput malo ćaskali, omladinac fali visokog gosta, kaže joj da voli velike grudi, dole da bude usko, šofer ćuti ko zaliven pampur i stigoše na megdan junački. Ona ulazi u sobu i s vrata ciknu: „Kuj od vas dvojice ima velike šake i malu onu stvar“.

Krnjevački vazduh se zaduo od kikoćenja.

Jedino su migavci ostali rascvećeni.

 

 

 

You may also like...

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.