SVADBARIJE
Na samom okrajku devetnaestoga veka, u brdovitom krajoliku sela Vodice, živela je u rascvrkutanoj raskoši porodica sa punom avlijom. Zagrajala se dečica, jedno do drugoga, na parove razbrojs! Onda, na mestu voljno. Pa, opet. Šest dečaka i četiri devojčice. Brojka za jubilarnik. Majka Stanica je bila dreš za rađanje, dok je otac Ilija, dok sedi ispod lipe, ispred velike cigljave kuće, koju mu je ostavio svinjarski trgovac, otac Nikola, u zanosu, gladio bele brkove sa mužjačkim ponosom. Šta je moglo lepše da mu se zbude? Deca su i onda, a valjda i posle, najveće bogatstvo. I, gle, taman što su iščeprkali dvadeseti vek, 1902. godine rodi im se najmlađi goluždravac. U to vreme najstariji sin je bio zreo za ženidbu. Valjalo je nešto da se preduzme. Da ga ne u’vati mladalačko ludilo. U, ne dao Bog! Ako prezri? Sam’ nam, još, ta čuma fali. Pomeri se.
-Stanice, dođe vreme za prvo veselje.
-Dođe Ilija.
-Da ženimo Đorđa.
-To je tvoj poc’o. Ja sam moje odradila.
Rečeno, učinjeno. Nema, tu, ček da vidimo, da se preračunjamo, da l će snajka da valja, je l je plodna i tako te stvari. Rastrčali se okolo i, krv, mrtav, lebac, čak u drugom selu namirisali ženskinju. Lepo, sad njeni treba da dođu. Da se upoznaju sa prijateljima i da, iz okola, vide stanje. Gde će ‘ćer da im boravi. U to vreme najveća sramota je bila da, bože me prosti, mladoženja ima bebu za brata. Stanica je to dobro znala. pa sa ženama napravi otklon. Malog Petra strpaju u kartonsku kutiju, pa šut, pod krevet. Sve se, ene, završilo kako valja. Detence odspavalo dostojanstveno, kako i liči, za cpac od trleme mladalačke. Ne ženi se svaki dan. Vala jec’.
Godine se vodički nagodinavale.
Dečak Pepa, o jeseni, sedi na kolenu babovom, ispod lipe i otac ga zapituje šta mu je najveća želja, a mali kaže kako jedva čeka dan da navuče, kad poraste, jedine svečane brič pantalone, za igranku, koje uvek nosi najstariji kandidat za ženidbu.
Tako to bejaše.
Život se preslikava.
U nastavcima.
Sred atara Ćurđeva, posle dvadesetak sirotnih leća, mic po mic, Velimir Savković, zdrav i prav, nabrek’o za ženidbu, našte srca, a stanje nije bilo bog zna šta. Iščekuje ga svrabež priča. Milunkini brižni roditelji bi trebalo da prilegnu, za koji dan, na uređaj i da vide u kakvu kuću upuštaju ćerku. Oni, je li, nemaju devojanu za bacanje. Drž’, ne daj, povuci, potegni u doset, završi se i to čudo. Na obostranost cvrkutavu. Sve je u detaljno slovce dogovoreno. Štala i obori puni živine i stoke. Njišti, bleji, grokće, kokodače… Na sav glas se puši. Imaju od čega da se zaimaju. To je prvo i osnovno. Pa je l nije? Ostalo će jakom da dođe. Iz ljubavi. Zametak je važan. Kad je, još vruć, mladoženja ispratio tasta, taštu i pođane, a bilo je i suza prolivenih, u potočić da se uliju, snajka se jedva nekako smirila. Iz očiju žene ronila je i suze tuge i suze radosnice i suze ženskog reda radi. Uskovitlavanje u talasima. Dok je, eto, trajalo to kukulelekno vlažno dozivanje pameti, mladoženja se dao u posao. Da ne dangubi. Krenuo je redom da isteruje stoku na put. Onda sve dalje. Preko brda. U nevidelo. Kad se vratio, za drugu turu, uakana, od šmrkavog zagrc jecaja, mladica briše izvezenim maramčetom zaostale suze, kojima mal’ falilo da zgasne ognjilo i pita:
-Bože, čoveče, di otera našu marvu?
-Ete, malo…
-Što si se, jel, ej, vratio sam?
-Moram, ej, ženo, da vratim komšiluku. Svakom svoje. Dosta je, gle, stoka bila kod mene na ‘rani i pojilu. Naše su jedino tri kokočice. I patrljak od pevca!
Priča se, iz ma, zadenula u senik ćutanja. Posle mnogo godina izvukao ju je, sparušenu, na jedvite zaboravljene jade, ključ račvar, u rukama sina Slobodana.
Tako i to bejaše.
Da li iz ovih pričina, tek, s kolena na koleno se zuckala vazda šeretska klot-frket svadbarija.
-Prijatelju, stanje ti je u najboljem redu. I kuća i okućnica i voćnjak, ali ima jedna falinka.
-Koja, prike?
-Pa, glej, nužnik ti je mlogo daleko.
-A, to. Pa, viš, prike i nije. Ako na vreme pođeš.
Noviji pričobran se žurno zaogrće novotarijama.
U svadbarske pogodbe i slavlja okićena, da bi, ene-de, potrajala, još koji drljavi dan, udenuli se veselnici, harmonikaši nasušni. Muzikomučenici dugmetarci.
Na jednoj opijanjenoj svadbariji, u ponoć, nestala, krv, da ti krv, ej, nevestica. Nema je ni u korovu. Trčiii, upri, zaviruj, nema ni harmonikaša. Šta mož’ da bidne?
Ko se opasulji pričaće.