Zaboravljeni Palančani – Toma Kiseli: „OVAJ SO TI NIJE SLAN“
Bio je kočijaš. Sluga bogatih Palančana. Umesto prezimena, imao je nadimak – Toma Kiseli. Prepoznatljivi lik sa gradskih ulica. Vlasnik sveta u kome se najbolje snalazio i osećao. Pitanje je da li je znao koje slovo azbuke, ali svako sokače – jeste. Geografijom grada suvereno je vladao.
Kretao se relacijom Kolonija – stovarište ogreva na Železničkoj stanici, ili građevinskog materijala „Uzor“ i „Oplenac“. Prevozio je cement, blokove, cigle, gvožđe, kreč…, sve što su mušterije tražile. Bio je tačan kao najbolji švajcarski sat. I nije voleo da gubi vreme. Stalno je opominjao fizikalce na stovarištima da rade brže. Često se i sam prihvatao teških džakova. Žurio je jednako, kao da će mu pobeći voz.
Kad je imao koji dinar više u džepu, navraćao je u kafanu „Lovac.“
„Vešalice… celu porciju… samo požurite“ – naručivao je još s vrata i žurnim korakom prilazio šanku.
Za sto nije sedao niti je čekao da mu priđe konobar.
Oslonjen na šank opominjao je kuvare:
„Ajde, brže to, nisu vam valjda drva pokisla.“
Retko je kad imao strpljenja da sačeka da se vešalice lepo ispeku.
„Dajte to, žurim“.
Zato je najčešće i jeo poluživo meso. A kad bi mu tanjir spustili na sto, sedao je, cupkao nogama, i solio do iznemoglosti, sve dok vešalice sasvim pobele.
Jeo je brzo, najčešće ne služeći se ni nožem ni viljuškom.
„Ej, Simić, ovaj so ti ništa nije slan!“ – obraćao se vlasniku kafane i ponovo se hvatao za slanik.
Iz „Lovca“ je izlazio krupnim korakom. Pred kafanom ga čekao konj upregnut u špediter krcat raznog tereta. Konj je bio lep, uhranjen, sa očešljanom grivom i upletenim repom ako je na kolovozu bilo makar i tragova vlažne gradske prašine.
Niko ne pamti da je ikad ošinuo konja. Ponekad bi se čuo odjek biča u vazduhu, ali daleko od sapi životinje. Kiseli je mogao da ide i u čarapama, ali „njegov“ konj nije smeo biti bos. A kad nije u ruci držao dizgine i bio na ulici, poslovao je u gazdinoj štali. Niko kao on, čini se, nije tako razumeo konjski i goveđi jezik.
Kiseli se odavno ne viđa na gradskim ulicama. Možda neko i zna njegovu sudbinu. Da Kiselog nije bilo, verovatno se ne bi ni znalo da so nije slana.
I sad, kad uđem u „Lovac“, setim se reči Tome Kiselog:
„Ej, Simić, ovaj so ti ništa nije slan!“.
Dragoljub Janojlić
POZIV ČITAOCIMA
Krećemo s novom rubrikom. Naslovili smo je ZABORAVLJENI PALANČANI. Ako smatrate da imate „junaka“ za ovakvu temu, rado ćemo prihvatiti vašu sugestiju i objaviti vaše sećanje.
I još nešto, ako raspolažete bilo kakvom fotografijom tih ljudi, donesite je u našu Redakciju koja se nalazi u Poslovnom centru „Sigma“ (suteren), kod Gradske fontane.
Mozda napisati nesto o Kisku i njegovom magaretu?
Bravo Peđa. I meni je Kisko prvi pao na pamet kao jedan od od nezaobilaznih likova za ovu temu.
Tu je i Desa, svima poznata po govoru u stihovima, Braca, kojeg smo se plašili kao deca, kada je stajao ispred kuće sa lončetom u ruci da bi mu sipali svežu kiselu vodu, Baškim, Romeo i Julija, Ljilja Viljuška, Željko Lacković, Daj Belku … Svi oni su bili deo anegdota i urbanih legendi ovog grada.
Preko svojih zanimanja zapamtili smo i Crnomarkovića, koji nas je od malena edukovao saobraćajnoj kulturi i za „prekršaje“ nam skidao ventile sa bicikla, Boru Eru, Gruju kovača, Pantu Ciganina, Mileta Varoškog, Dzinaru-upravnika, blagajnika, spasioca i tehničkog osoblja starog bazena, Šarla frizera, Moću i „Kočo ostavi flašu“ iz bioskopa, Bobu pevača, Kristu sodadžiju, Dileta kafedžiju, Komšu, od koga je počelo grickanje semenki na javnim skupovima. U to društvo „zaboravljenih“ bih uvrstio i Krleta, adrenalinskog zavisnika, uz Ježa i Dzinaru, prvog bajkera Palanke, Palića-prvog narkomana i Miju Džegera, jednog od prvih, ozbiljnih, kriminalaca. A pokojni Sova i Bogdan bili su preteče i model za današnje tetovaže „od glave do pete“.