NESPOKOJ I NEMIR
U glavnoj ulici glavnog grada, zastao sam i čučnuo. Ne crvenim od stida što nevešto mašem rukama pokušavajući da poletim, okružen prolaznicima koji mi dobacuju, baš u trenutku kada me prihvataju vazdušne struje višednevne...
U glavnoj ulici glavnog grada, zastao sam i čučnuo. Ne crvenim od stida što nevešto mašem rukama pokušavajući da poletim, okružen prolaznicima koji mi dobacuju, baš u trenutku kada me prihvataju vazdušne struje višednevne...
Mojom sobom prolaze tramvaji i u jatima proleću ptice. Zaključan u nužniku, grickam obraz i pogledom pratim napuderisanu babu. Za njom kroz kuhinjski zid zamiče dečak i nestaje trkom.Svakog jutra isto.Pa ipak nešto nedostaje.
Došao sam na otvaranje izložbe da je izvedem iz slike.-Zavodiš – šapnula mi dok je prelazila preko pozlaćenog rama, gola jer je tako naslikana.Osmehnula se, zamahnula glavom i vešto me pokupila kosom koja nas...
I ovu noć, pred svitanje, upija zastrašujuća belina papira, dok vrhom oštrog grafita prihvatam oprečna osećanja i razmeštam ih po listu istrgnutom iz sveske. Zgužvanim linijama dlana, kao vrhovima prstiju, stežem olovku, skraćujući tek...
Znojave kiše i besciljne ljubavi. Dovoljno (ne)obične kao da ih nije ni bilo. Osim u sećanju graktavih ptica koje se pare u letu.
Naišle su godine kada život počinje da me mrzi i osećam kako starim, na krevetu u praznom stanu.Koga je briga što lažem kako napeto osluškujem pljusak kiše, dok ponavljajući tiho, „pustite me da spavam“,...
Jedanaestog januara, dve hiljade sedamnaeste godine – noću, suočen sa magičnom predstavom svemira i redom sistema koji se kontinuirano širi, dovukao sam se do frižidera, napipao flašu „Rubinovog vinjaka“ i napravio nered u glavi.
Da li je iko, osim mene, video usamljenu ženu pred semaforom, u novogodišnjoj noći?Lice joj se palilo i gasilo ritmično prateći crvenu, narandžastu i zelenu boju…Kao crveni jecaj njene narandžaste duše i duboka zelena...
Ispod mog naslikanog kreveta, koji mi je najsigurnije utočište, često dugim uzdahom uskovitlam naše narandžasto crvene senke nastale plamenom mirišljave sveće. I dok lebde namirisane, bockam ih prstom da umirim noć, kroz koju se osmehujem tvojim...
Kroz snop sunčevog zraka u zatamnjenoj sobi leti uznemireni prah.Čestice prašine žestoko jurišaju – jedna na drugu.