Jesi li ti Malagin?

Smederevska Palanka, ulica Vuka Karadzica, gimnazija

Moj prvi susret sa Gimnazijom „Sveta Đorđević“ u Palanci, vezan je za početke šezdesetih godina prošlog veka.

Kao klinca, nedeljom pre podne, moj pokojni otac Ljubiša Ilić-Malaga, takođe učenik predratne palanačke Gimnazije, vodio me je u prostorije Gimnazije, gde su se odvijale probe orkestra. Moj otac, kao vrsni poznavalac muzike, radio je sa orkestrom. Iz tog orkestra pamtim Tokija, Žuću, Coleta i druge. Ovi momci su od ranog jutra bili u učionici Gimnazije u podrumu, sa svojim instrumentima i uvežbavali zadate melodije. Za vreme tih probi pratilo ih je budno oko mog oca, a ja sam bio prezadovoljan kada mi dozvole da sednem za bubnjeve i malo udaram po njima. Nakon izvesnog vremena i određenih dogovora, otac i ja bismo otišli iz Gimnazije, ili na fudbalsku utakmicu, ili na palanački Kiseljak, a potom na nedeljni ručak, dok su pomenuti mladići ostajali u Gimnaziji i uvežbavali svoj repertoar do kasnih popodnevnih ili večernjih časova. Danas su to zreli ljudi, koji su i dalje ostali verni muzici.

Takođe, sećam se i nekih drugih mladića, učenika Gimnazije, koji su uz pomoć mog oca oformili Zabavni orkestar Gimnazije.

Na istom mestu, u podrumu Gimnazije, okupili su se neki drugi mladići, ovog puta Velja, Cile, Mirčevski, Braca, Miško. Sećam se njihovih nastupa za Dan škole Gimnazije, u bašti Kluba GOŠA, u sali Narodnog pozorišta u Palanci.

Gimnazija je vrlo često, u to vreme, bila organizator Akademija u sali Narodnog pozorišta u Palanci. Učenici Gimnazije su izvodili muzičke i dramske sadržaje, recitale. Nastupao je hor Gimnazije, zabavni orkestar Gimnazije, izvodili su se odlomci iz dramskih dela, govorili stihovi velikih pesnika i odlomci iz dela velikih pisaca. Moj otac, koji je bio zadužen za muzički deo ovih programa, vodio me je više puta, u palanačko pozorište na ove Akademije. Sedeći u krilu pokojnog Mićka Vlajića u kućici za suflere, imao sam izvanredan pregled događanja na sceni, ali i iza scene. U prvom redu publike, sedeli su profesorski bardovi, pokojni Jovan Ristić, Milutin Srećković, Srboljub Zdravković, čijem budnom oku nije mogla da promakne nijedna izgovorena reč na sceni.

Organizovanjem ovakvih manifestacija, Gimnazija je dala značajan pečat kulturnom životu Palanke.

Sećam se susreta u Palanci sa profesorom Radunom Šošanićem, ranijim direktorom Gimnazije i profesorom matematike. Nakon što bi se, uvek srdačno, pozdravio sa mojim ocem, koji je bio njegov đak i sa mnom, redovno je pitanje bilo: Kakav sam ja matematičar, a odgovor je bio: Isti kao i otac.

U Gimnaziju sam krenuo 1974. godine, odeljenje I1 razredni starešina profesor Nadežda Jelić. Sećam se prve godine Gimnazije, ulazim u dvorište, a prema meni iz dvorišta ide čuveni profesor Gimnazije, Voja Babić. Tada je već bio u penziji. Javljam se profesoru Babiću, a on pita: Je li, jesi li ti Malagin? Ja mu potvrdno odgovorim, pozdravim se, popričamo, onda krenem na nastavu, a profesor Babić u prepodnevnu penzionersku šetnju. I nakon penzionisanja, profesor Babić je voleo da obiđe dvorište Gimnazije u kojoj je proveo ceo svoj radni vek.

Četiri godine provedene u Gimnaziji u Palanci, slobodno mogu reći, bile su najlepše i najbezbrižnije godine mog života. I danas, kada smo svi izloženi svakojakim problemima, stresovima i gadostima savremenog doba, vrlo često sebi kažem: Uh, kada bih sada mogao da se vratim u prvi Gimnazije.

Maturirao sam 1978. godine. I nakon mature, sve do pre nekoliko godina, redovno sam se sa svojim drugovima, takođe učenicima Gimnazije okupljao u dvorištu Gimnazije, da odigramo nekoliko basketa, na košarkaškom terenu na kome se sigurno igrao najbolji basket u Srbiji. Godinama se na ovom terenu okupljala ista klapa: Ivica Bajazit, Mikica Bejatović, Saša Jelić, Predrag Stanošević, Nenad Stojanović, Đorđe Jovović, Srba Simonović. Svima nam je bilo zajedničko da smo bili učenici Gimnazije i da svi volimo da odigramo basket baš na igralištu Gimnazije.

U vreme kada pišem ovo sećanje, moja generacija, maturanti Gimnazije 1978. godine, slavi jubilej 25 godina mature.

Dana 31.05. 2003. godine, naše razredne starešine ponovo će nas prozvati, a zatim ćemo uz dobru muziku, iće i piće evocirati uspomene na lepe i bezbrižne dane provedene u palanačkoj Gimnaziji.

 

Dragan Ilić Malaga

U Smederevskoj Palanci, 10. aprila 2003.

 

 

 

You may also like...

3 Responses

  1. Horus kaže:

    I koja je svrha ovog teksta? Velicanje lika D.I. Malage pred eventualni povratak u bolnicu jer poslednjih godinu dana cjni sve da u bolnicu vrati stare nazadne vrednosti!

  2. Dragan kaže:

    Ovo je rubrika SPOMENAR PALANAČKE GIMNAZIJE, nekada jedne od najboljih Gimnazija u Srbiji. U ovoj rubrici su pisali mnogi bivši učenici Gimnazije, danas uspešni i dokazani ljudi u svojim profesijama koji nisu zaboravili svoju školu. Ovaj tekst nema nikakve veze za palanačkom bolnicom, niti su to ustanove za poređenje. Za razliku od nepismenog Horusa, koji nema onu stvar među nogama da se potpiše punim imenom i prezimenom, mada znam o kome se radi, srdačno mu preporučujem da prvo savlada pravopis, a za kraj mu poručujem: Cloaca plus commota, plus foetida est.
    Dragan Ilić Malaga

  3. Dragan kaže:

    Tekst je pisan 2003,, a novine su ga objavlle 2015. Čitaj ako si pismen. Kakve veze ima pisanje o Palanačkoj gimnaziji sa bolnicom u Palanci „prepametni horuse“. Za ovu rubriku su pisali mnogi znani palanački gimnazijalci, koje ti i ne znaš, niti smeš da ih pomeneš, jer su za tebe intelektulane veličine. Nepismeni horuse ne gutaj slova, stavljaj interpunkciju, tamo gde je po Srbskom pismu to obavezno, Prestani da ovakvim pisanjem lečiš svoje lekarske komplekse, pošto znam ko si, a za promenu ti predlažem da se potpišeš punim imenom i prezimenom. Za to treba da imaš nešto tamo gde očigledno nemaš. Nije u glavi, ako si na to mislio, na jednom drugom značajnom mestu je, koje ti očigledno nemaš.
    Sa nimalo poštovanja prema tebi
    D.Ilić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.